Quo vadis, Čovječe?

QUO VADIS ČOVJEČE

Esad BAJTAL

Čovjek je životinja (aimal
rationale).

Srećom, životinje nisu ljudi!

Jer da jesu, nas na planeti ne
bi bilo.

Već bi poodavno bili
istrijebljeni, kao što sami, razbojnički,
trijebimo i tamanimo sve druge
oko sebe.

Evo još jednog, u nizu
primitivnih, ljudskih zločina nad psima.

Ovaj put u Bugojnu.


Dvojica «ljudi», o1. o3. 2006.,
(na Dan nezvisnosti BiH)
u deset sati ujutro,
u krugu gradskog trgovačkog
centra, sred mnoštva praznično
raspoloženih posjetilaca i razdragane djece,
okrutno, uz pomoć vatrenog
oružja,
i na očigled svih,
ubijaju nedužnog psa.

I ostavljaju ga da cvili u
lokvi sopstvene krvi,
da bi, ubrzo se vrativši,
i trofejno odsjekavši dio
njegovog repa,
po(d)nijeli nekome (KOME?)
nesumnjivi dokaz vlastite učinkovitosti.

Na poziv uznemirenih građana,
policija nehajno odgovara da ih
se pozove kasnije,
«za pola sata».

Nemaju vremena!

I tim je policijskim nehajem,
porazna slika o neljudskoj
strani čovjeka bila samo dodatno potvrđena.

Dokle tako?

Znamo li šta radimo?

Nasilno ubojstvo bugojanskog
psa, (o)čitana životno-logički,
govori nam nešto Drugo i nešto
Više od onoga što ono,
u nedorečenosti vlastite
očiglednosti,
samo izgleda da jeste.

Pucajući bezrazložno u nedužnu
životnju, čovjek je,
po ko zna koji put,
pucao Životu u leđa ranivši,
time, i samoga sebe.

Cijelo čovječanstvo!

Jer, za onog ko na Svijet umije
da gleda duhovnim okom,
besramno nasilna smrt
bugojanskog psa
nije samo Njegova smrt.

U svojoj biti,
ona je smrt Svih Nas;
ona je simbol ljudskog
samoubojstva.

Bijući Druge, ubijamo sami
sebe!

I ne samo sebe.

Izranjavana sljepilom isprazne
nadmenosti i prizemne ljudske bahatosti,
idući sigurno ka svom nasilnom
kraju, krvari cijela naša Planeta.

Sve jače i jače.

Upravo potocima nedužne
životinjske krvi..

Njen život bespovratno otiče u
okean vlastitog Ništavila.

A mi to ne vidimo!

Ili nećemo da vidimo?

Quo vadis, Čovječe?