Teško je biti pas u Sarajevu
Ja, pas Medo, dobro znan mojim Marindvorčanima, posebno djeci, štene iz mješovitog braka, civilna žrtva rata, zamolio sam mog gazdu koji razumije moj govor i emocije, da narodu a posebno vlastima i gospodji Ušćuplić, prenese moju tugu i razočaranje odnosom prema psima i našim vlasnicima.
Zašto sam nesretan shvatiće svi koji znaju Marindvor, kojeg osvaja beton i cigla, drveće ubijaju , nema klupa za odmor penzionera, ni igrališta za djecu. Parkove gutaju bageri nemilice. Zdrobili su i fontanu, novu i blještavu, tek što je zablistala ( «Prskala je samo jedno ljeto»). Sada potkopavaju Momu & Uzeira, niče beton iz dubine, samo što ne očeše Uzeira. Eto izgleda i nama krivog tornja, kao onog u Pizi. A možda i dva.
Kakva « harmoničnost » planova gradskih vlasti, pohlepnost da se proda svaka stopa « neiskorištene « zemlje. Kad bi ih pozvali na odgovornost objavili bi oglas i kazali za sebe da su pošteni i časni, i nešto o stranim plaćenicima. Ili samo ignorisali i otišli na besplatno banjanje u hotel TERME.
Ostao je samo još jedan park koji očekuje svaki čas svoje dželate , unikatan i za Bosnu osmišljen, u odbranbeno-arhitekonskoj izvedbi OSCE , sa betonskim mamutskim žardinjerama.
Moji drugari Dongo, Arči, Toto, Rori, Atila.... se tu družimo, bez obzira na rasu (!) , igramo, hrvemo i uživamo a naše gazde pričaju, prijateljuju, opuštaju se.
Nekad mi mali Džimi skoči na leđa, a ja zalajem od bola.. Drugi psi, kad igra dostigne vrhunac, zalaju glasno i strasno, izraze svoje emocije.
E tu počinje problem,Saralije moje. Pogađate, na scenu stupa, već spomenuta, gospođa Ušćuplić, čiji je stan udaljen oko 80 metara.
Do sada smo bili mirni na ovoj livadi. Na Vilsonovo šetalište više i ne pomišljamo. Juri nas policija kao da smo razbojnici, tako predano i sistematski kao da drugog posla nemaju.
Traže brnjice , lance i sve što u uredbi Općine piše. Čak i za mene sjedog malog psa, bez ijednog zuba u glavi. Takav je propis, ništa o zubima i krezavim psima nema u zakonu , kažu.
Pa ko piše i usvaja te zakone koji se odnose na naše pasje živote kada su ljudima u Bosni drugi napisali Ustav a oni sami ne mogu izmjeniti niti jednu jedinu riječ, tog svoga ustava.
« Pasji Ustav » treba da pišu oni koji poznaju našu prirodu, ljudi iz udruga koje štite životinje, stručnjaci, veterinari, naravno i djeca. Samo ne političari, bar ne ovi ovdje i sada. Mi želimo biti slobodna bića i dalje najbolji prijatelj čovjeku. Vezani, okovani, frustrirani i poniženi to ne možemo .
Tek što smo prežalili Vilsonovo šetalište i prisilil se na mali prostor (kao hokejaški golman), kad naša Marindvorska policija po pritužbi gospođe Uščuplić,kojoj smeta lavež, marljivo presavi tabak i popisa sve koji su se zatekli na livadi. Mene su prepoznali , već 15 godina tri puta dnevno prođem ispred stanice, često me miluju, zovu, znaju moju mirnu narav. Ali, služba je služba a družba je družba.
Džaba priča, hajde sad Medo pod stare dane na sud. I moj vremešni gazda sa mnom. A na sudu ljudi i paragrafi, boli glava, ništa dobro nas ne čeka. A i kako bi kad znamo « pravne bravure » i nonsense predsjednika Općinskog suda, koji sprovodi torturu nad mojim gazdom i svim nosiocima stanarskog prava u nacionalizovanim stanovima Od skora i poslodavca notarima, koji za revanš mu, unose u ugovore o otkupu stanova njegovu izmišljotinu-klauzulu koja ugovor čini ništavnim, Aaaa naplateee, mašala.
Kaznu parama nećemo platiti. U zatvor hoćemo, moramo. Samo da nam daju istu zatvorsku ćeliju. U posjetu će mi doći Dongo & company. Možda i protest organizuju, nadam se uz žestok lavež, ali bez ujedanja.
Eto, zabraniće nam igru, okovati lancima, ugraditi prigušivače,piškićemo samo na beton i prestati lajati veselo. Ali lajaćemo tužno i zavijati kao vukovi da će gospođa Ušćuplić i ini zažaliti za našim veslim lavežom. Biće to kao da ste željeli slušati Mocarta a puste vam turbo folk. Ne može se od prirode i pravde pobjeći , bar ne na duže staze.
Ali možda smo mi psi u svemu ovom samo maska, kolateralna šteta. Možda su pravi krivci naši vlasnici. Oni se druže, sklapaju prijateljstva, razmjenjuju mišljenja. Stvorili su ambijent koji djeluje idilično. Desetine djece prilaze i maze nas. Pa to izgleda nestvarno, veselje, igra i svakolika pomješanost u opštoj bosanskoj otuđenosti i razlučenosti. Oaza u pustinji. Ona narodna izreka « Svaka vaška obaška « nama psima ne pristaje, ljudima da.
A okolo kontejneri opsjednuti gladnim i poniženim. Ljudi gladni a psi obijesni. Okupljanje bez nadzora , igra i smjeh nisu primjereni ovom vremenu, smeta.
Sa nama je i jedan beskućnik sa prelijepom kujicom Pile. Od nas prihvaćeni ali i njih dvoje jure policija i zaštitari . Zamjeraja im se, što se kao beskućnici motaju po ulici ( ! ) i okolo ( krivih ) tornjeva.
Ovaj put sam zavidjeo Piletu, nema adresu za prijavu.
Sarajevo, danas ( a sutra ?)
Pas M e d o, svoješapno